Cigareta i Žena

Sjedila je uzdignute glave, neprirodno uspravljenih ramena, pogleda uprtog negdje daleko. Nije bila prisutna. Kava se odavno ohladila. Usana čvrsto stisnutih, rukama pritišće upaljač, pali cigaretu. Pokret je čvrst, brz, automatiziran. Prinosi je ustima, povlači dim. Oporo i elegantno u istom trenutku. Ramena se malo opuštaju, usne ostaju poluotvorene, zaboravljaju da cigareta nije više tu.

Dah struji kroz njih. Udah, izdah. Zrak- najgori otrov od kojeg želi pobjeći. Ne može više, ne želi razmišljati, ne smije se raspasti. Ne sada, ne tu, ne više. Nema smisla, nema nade.

Sve je radila kako treba, kako su je učili, pošteno, naivno i glupo. Vjerovala mu je. Željela mu je vjerovati. Bilo joj je potrebno, tako potrebno. Čuti da je voljena, željena, da nije sama, da se sve isplatilo i dobilo smisao. Da i Ona zaslužuje sreću, ljubav, vjerovati kako je i Ona nečiji san, utočište. I to ne bilo čiji, nego Njegov. On i Ona. Sami protiv svijeta, dvije lude koje se nikada nisu trebale sresti i zavoljeti. Ali jesu. Prst sudbine. Kao da se cijeli svijet urotio kako bi ih povezao, matematici i vjerojatnosti usprkos.

Ali matematika je neumoljiva. Ili pak sudbina tako prevrtljiva? Ne može misliti o tome. Zašto Ona? Zašto njoj? Gdje je pravda u svom tom kaosu? Nikad više nitko suzu neće vidjeti na tom licu. Srce je umrlo, samo ovo uporno tijelo i taj dah koji nikako da prestane.

Cigareta je ponovno u njenim ustima. Ispušta kolut dima graciozno i ponosno. Ruku prinosi očima, popravlja maskaru u kutku očiju. A tim damskim pokretom skriveno vraća suzu natrag, guta je u grlu, stišće u želudcu i ne da joj van. Te izdajničke suze neće vani. Ostat će zarobljene kao i Ona u tom tijelu, toj fasadi namontiranoj kako bi zavarala sve te mirne i sretne spodobe oko nje. Osmijeh joj je u kutku usana, i Ona planira postati jedna od njih. Nasmijani zombi u ovom otuđenom svijetu. Samo suze, samo da još i njih uspije zarobiti i uništiti. Da nestane i taj ostatak ostataka Nje same.

Cigareta i Ona. Nova prijateljica i saveznica. Pruža joj ruku. Želi je sa sobom, ona je rješenje njenih problema. Može Ona to. Biti jaka, biti hrabra, biti sama.

Ali jedna za drugom klize, ne može ih obuzdati, jeca, slomljena je ponovno. Iščezava iz uma i ta slika nje i cigarete, taj privid, njena zadnja slamka spasa. Čak i za to je kukavica. Nema snage ni zapaliti cigaretu, ni to pravilo ne može prekršiti. Jer Ona ne puši, nikada nije. A cigareta nije dobra, tako su je učili. Navodno i ubija. Koji paradoks života. Biti mrtav, a bježati od smrti.

Leži tako sklupčana u fetus položaju, želi mamu, doziva je, želi da je drži čvrsto. Ali nema nikoga osim tišine. Samo Ona i suze izdajnice. Čitala je jednom kako kad se amputira noga, tijelo i dalje osjeća bol iako noge nema više. Fantomska bol, to je službeni naziv. Vjerojatno je to to. Fantomska bol srca.

Boli, iako ga nema više…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s