Suha ruža

„Tetka, tetka, a što je ovo?“ pitala je curica od nekih 10tak godina svoju staru tetku upirući prstom u zid na okvir u kojem je stala ruža.

„A, to. To je moja, osušena ruža, stara više od 40 godina.“ odgovori joj starica mrseći joj kuštravu kosu.

„Ooo“, uzviknu malena. „ A, tetka, tko ti ju je poklonio? Momak?“ zasmijulji se malena.

Nasmiješi se blago žena i potvrdno kimnu glavom. „Momak kojeg sam puno voljela mi ju je poklonio prije nego je otišao u rat.“ odgovori tetka.

Mala šuti, gleda tim svojim velikim, prodornim očima tetku i željno iščekuje nastavak priče. Osjeća da se nešto veliko krije. Starica udovoljava želji malene. Ta i sama je uživala kao dijete u pričama starijih ljudi.

„On je bio momak iz susjedstva, zajedno smo odrasli, igrali se, a kasnije i zavoljeli. Bio je jako dobar, pametan i zabavan.“

„A, lijep?“ prekinu je malena. Nasmiješi se tetka toj njenoj upadici te nadoda. „Jako lijep, najljepši momak kojeg sam vidjela.“

Tetkin pogled odluta u stranu i načas se izgubi u svojim mislima. No, mala je prekinu ponovno s pitanjem. „ A gdje je on sada?“

„Nije se nikad vratio iz rata, zlato moje.“ odgovori starica.

Tišina se nadvije nad sobom. Mala se privija uz tetku, grli je svojim dječjim rukama, uranja u njeno meko tijelo koje miriše na štrudlu.

„A, zato se ti, tetka, nikad nisi udavala. Je li tako?“

„Tako je“, odgovori starica s knedlom u grlu i nadoda „ali nemoj nikome o tome govoriti. To je naša tajna. „

„Neću, tetka, obećavam.“ svečano prisegnu malena, a tetka je poljubi u kosu, skine okvir s ružom sa zida i pokloni malenoj. Malena je dirnuta, osjeća tetkinu ljubav, uvijek je osjećala da je ona voli više nego sestru, ali sada je sigurna. Tetka joj daje svoje najveće blago. Mala ljubi tetku, obećava joj da će se dobro brinuti za nju te veselo s ružom istrči iz sobe.

Tetka gleda za njom i smiješi se, ali osmijeh brzo zamre sa starog lica. Sjeti se priče i osjeti nalet tuge stare godinama.

Ali što joj je drugo mogla reći?

Da ju je kupila sama sebi jednog četvrtka na pazaru i platila točno 10 kuna. Cijelim je putem do kuće bila nezadovoljna jer je u prolazu kasnije vidjela veću i ljepšu ružu od ove njene. Sramila se nositi je tako neuglednu preko ulica grada, osjećala je poglede ljudi koji joj se podsmjehuju kao da znaju da ju je kupila sama sebi i to tako jadnu malu. Toliko je bila frustrirana da joj ni vodu u vazi nije mijenjala, zaboravila je skroz na nju.

Kad ju je sljedeći put pogledala, ruža je već bila osušena, ali predivna. S požutjelim bijelim laticama koje su poprimile jarko crvenu boju na svojim rubovima izgledala je čarobno tako uvenula i suha da nije imala srca baciti je u smeće. I tako je s njom proboravila sve ove godine. Neugledna ruža se izborila za trajno mjesto u njenom životu. A sada će nastaviti i dalje živjeti s malenom, a zajedno s njom i uspomena na staru neudanu tetku. Doduše, i na tu njenu izmišljenu fatalnu ljubav. Ali, zar sve velike ljubavi i nisu takve? Izmišljene?

Nasmija se starica svojim mislima i lagano se uputi do kreveta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s